Konobar, daj natoči još po rundu
pusti sporu stvar, odmori na tren
i sjedni tu, ma uzmi godišnjeg sekundu
da ti ispričam zašto sam nasmješen, a više nisam njen
i reci, zar je nakon svega stvarno grijeh zastati kad čuješ slučan smijeh

lice se isprva nasmije, spoznaja naiđe kasnije
da nemam kud, da nemam dom
a ljudima, naravno promakne iz oka kad suza se omakne
i odletim s vjetrom za njom

majstore, idi van okreni natpis
spusti zastore, kafić je tako divno tih
a čitav grad postao je notni zapis
poslije nje svaka je cesta stih
ja noću tražim mir

daj reci, je li nakon svega, stvarno grijeh zastati kad čuješ slučan smijeh
lice se isprva nasmije, spoznaja naiđe kasnije
da nemam kud, da nemam dom
a ljudima, naravno promakne iz oka kad suza se omakne
i odleti s vjetrom za njom

stari moj, zamagljeni pogled luta prema njoj
znam da srest ću je u snu
dok milujem nježne pahulje s kaputa
zažmirim, sva svjetla utrnu

i opet imam nju

eh zato, prijatelju, ja sam nasmijan
jer sanjam nju... to je divan san
Luka Bulić

[1495]