Prostire se tkanica od zlata,
nad ravnicom u tisuću boja,
ta ljepota od Boga mi dana,
vezak veže Slavonija moja.

Svak' te tako zavolio jako,
k'o ravnica široka ti duša,
zbog tebe sam i pio i plak'o,
sretan onaj tko tvoj šapat sluša.

Slavonijo dugujem ti dušu,
svo ti vrijeme dajem cijelog sebe,
uz tebe sam dok vjetrovi pušu,
moj si ponos, a ja dio tebe.

Radosno sad kuca srce moje,
svake zore što se s tobom budim,
kad ugledam te ljepote tvoje,
Slavonijo htjelo bi iz grudi.

Slavonijo dugujem ti dušu,
svo ti vrijeme dajem cijelog sebe,
uz tebe sam dok vjetrovi pušu,
moj si ponos, a ja dio tebe.

Uz tebe sam dok vjetrovi pušu,
Slavonijo dugujem ti dušu!
Đuka Čaić

[1684]