Sve je nekad bilo ko u priči,
čuvalo se blago šokačko,
Priko njive zlatne rijeke tekle,
s njima cvalo srce momačko.

U škrinajma zlatno ruvo čeka
mise poći u nedilju svetu
Žito, ambar, ljubav srce puni
bilo više od svega na svijetu

Raspuklo se bagremovo granje,
pobisnili zadnji riđani,
noćas pijem za otete snove,
šokačka je tuga u meni.

Popucale štrange i kajasi,
opustila ravnica i brazde
Tko to plamen života nam gasi,
mi smo nekad bili svoje gazde

Tko to plamen života nam gasi,
mi smo nekad bili svoje gazde

Raspuklo se bagremovo granje,
pobisnili zadnji riđani,
noćas pijem za otete snove,
šokačka je tuga u meni.

Noćas pijem za otete snove,
šokačka je tuga u meni.
Zvona

[1463]