Ja više nisam u stanju pisati pjesme tebi.
Gluha sam od tutnjava granata
Uši su mi nijeme
Ruka mi se sapliće o riječi

Da li ću ikada više moći pisati tebi
Onako kao što sam nekad znala
Tiho uveče sjesti i zaklopit vijeđe
Zamišljajući te tu pokraj sebe

Kako šuškaš gitarom
I ispijaš kratke gutljaje vina
Dok ti ja govorim stihove iz glave
Zbrkane i pune čuda

Hoćemo li ikada više
Moći živjeti s onoliko dostojanstva
Kao što smo znali nekada
U pastelna praskozorja
Ljubeći život svim porocima
I svetostima duše

Tako je čudno misliti na život
U ovom trenutku
Kada smrt pleše iznad nas
Svoj drhtavi balet

Misliti na onaj život
Iz američkih soap opera
Ili na socijalističku burlešku
Blagostanja i jednakosti

Misliti na našu ljubav to je svetogrđe
U ovom trenutku kada umiru
Djevojčice sanjajući trnoružicu
A ja baš to činim večeras vješajući
Pjesme o zidove umjesto zajedničkih slika

Osjećam se razvratnom
Jer pomišljam na ljubav
Dok ljudi sa najlon vrećicama
Napuštaju svoje domove
Noseći prevelike terete na srcima

Da li ću ikada više moći pisati tebi
Hoćemo li ikada više
Moći živjeti s onoliko dostojanstva
Kao što smo znali nekada

U pastelno praskozorje
Vraćajući se sa noćnog putovanja
Ljubeći život svim porocima
I svetostima duše
Alka Vuica

[1229]