Zbogom ostaj, moj cvijete ljubljeni,
zalud tuga i suza je ta,
neka ona u oku tvome sad zablista,
tužni zadnji mi cjelov daj.

Na pučini gdje sunce se gasi,
jedna zvijezda sve slabije sja,
ona zalog je jednoj izgubljenoj sreći,
ludih želja i maštanja.

S drugom zalud si tražio sreću
koju nekad sam dala ti ja,
ali, znaj, ljubav prava nikada ne prašta,
zaludna nevjerna suza ta.

Zbogom ostaj, moj voljeni Grade,
mlada odlazim u dalek kraj,
svaki kamen u tebi za mene je bolan,
morem tražit ću zaborav.
Tereza Kesovija
Narodna

[1849]