Sjećam se te večeri nisam upoznao samo nju,
upoznao sam i njenu nježnost, njenu samoću, plahost, njenu šutljivost.
Mislila je da mi može dati jedino ljubav i da ja samo to želim.
Ali ja sam želio mnogo više, htio sam biti slobodan i da ona bude slobodna, slobodna i moja.
Nazvao sam to ljubavlju!

Rekla je to ne postoji, bilo bi odviše lijepo.
Gledao sam je, smiješio se, šutjeo i malo po malo počela se oslobađati.
Padale su njene ideje, njen strah, nepovjerenje i zajedno s njenim tijelom, obgrlio sam i njenu volju, osjećaje, dušu.
Rekla mi je prvi put sam oborila pogled i pocrvenjela pred čovjekom.

''Mi sami mi, plahi smo mi, slobodni mi, i izvan nas, samo za nas, zbilo se sve.
Mi ludi od tog, nestvarni mi, kao bez tijela, grešnici smo mi, robovi mi, anđeli mi''

I upravo zbog toga sve to danas izgleda tako glupo, neshvatljivo, jer priznat ćete nije odviše lijepo vidjeti me kako skupljam svoje stvari i bježim, kao kradljivac, a ona, ona me ne zadržava, naučio sam je da bude Slobodna!

''Ti odlaziš sad, uzimaš sve, ali naš Susret, ostavljaš tu, zauvijek tu, duboko...''
Gabi Novak i Relja Bašić

[1895]