O da li ćemo opet biti toliko bliski
I tako puni sunca i topli, svoji, lijepi
I hoćemo li putem bogati šutnjom ići
Hoće li srca ruža krv narančastu liti

I hoćemo li tako od istog sunca slijepi
Ići polako sami i na kraj sebe stići
O da li ćemo opet u oku tajnu kriti
I tako puni drugih ponovo svoji biti

O da li ćemo znati protumačiti dlan lista
I da li ćemo opet na isti kamen sjesti
I hoće li se korak raspoznati u mraku
Hoće li ptice htjeti poludjeti u zraku

Hoće li pasti usta na usta ona ista
I hoće li se tijela u jedan korijen splesti
I da li ćemo možda daleki jedne noći
Pusti i sami biti, i da li ćemo moći

O hoćemo li istim imenima gradove zvati
I da li će nam proljeće u isto biti doba
Hoćemo li ikad pod isto stablo stati
O hoće li nam nebo bit tavan, polje, soba

A sve bogatstvo grana koje nad vodom cvati
O hoćemo li piti sve što smo nekad pili
O da li ćemo znati da smo se jednom sreli
O da li ćemo biti, o da li smo i bili

O hoćemo li li biti jednako tako čisti
Jednako tako jaki, jednako tako pusti
I hoćemo li opet govoriti riječi prave
O hoćemo li opet biti jednako tako živi

I hoćemo li shvatiti što pričaju nam trave
O hoćemo li biti ponovo oni isti
I hoćemo li znati sve što smo nekad znali
O da li ćemo opet biti nečemu krivi

I dobar porod biti o da li ćemo, da li
O hoćemo li znati visinu gdje smo pali
Ibrica Jusić

[1495]