U malom paviljonu stanuje dama jedna
A njen gospodin živi do nje u sobi drugoj
Ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna
Na glavi ima šešir u haljini je dugoj
U šetnju oni tiho izlaze svakog dana
Gospodin i ta dama lijepa i nasmijana

Gospodin tamni kišobran uvijek nosi
Kravatu crni kaput i hlače uske sive
Dama se ljupko smiješka i drži cvijet u kosi
U paviljonu malom spokojno sami žive
U šetnju oni tiho izlaze svakim danom
Ta dama I taj vitki gospodin s kišobranom

Gospodin ide vani samo kad kiša lije
Kišobran drži mirno i lagano se šeta
A dama pojavi se samo kad sunce grije
Vitka i nasmiješena rumena poput cvijeta
Čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
A pokaže se tiho gospodin kao prije

Pa zatim ona opet izađe kad je vruće
I lagano se šeta kroz mladu travu cvijetnu
Gospodin tada stoji miran i sam kod kuće
Izlaze svakog dana a nikad da se sretnu
Čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
A pokaže se tiho gospodin kao prije

Lagano tako redom gospodin zatim dama
Gospodin zatim dama izlaze tiho vani
On s tamnim kišobranom a ona uvijek sama
A ne mogu se sresti polako teku dani
U paviljonu malom borave oni skriti
Vezani neprimjetno jednom tankom niti
Ibrica Jusić

[1238]