Starinska ura na ormaru drijema
Kazaljke njene već se rđom žute
Umorna lampa tiho ocrtava
Prostore uske, samotničke pute

Ja ne znam gdje sam. Nešto tamno slute
Umorne oči, noć je, topla, plava
Tako je teško, kada stvari šute
I kad se miješa prošlost, san i java

Pa gasim staru lampu, sklapam oči
Nitko mi neće u posjete doći
Ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena

Naslonim glavu na krilo samoći
I slušam zvižduk vlakova u noći
O gdje si sada, gdje si Bezimena
Ibrica Jusić

[1363]