Mutna svjetla kisovitog grada ostala su iza nas
U meni pada i posljednja nada da razumijes moj glas
Niz staklo klize krupne kapi i moje rijeci klize uz njih
Kad bi se vratili posljednji sati promjenit nesto da li uspio bi

A zao mi je nas, zao mi je snova ugaslih
Nasih zelja glas, sad je tako dalek tako tih
A zao mi je nas i zanam da neznam sebi prizanti
Da nasih zelja jaz i tebe i mene od nas ce odvesti

Zaustavljam se i otvaram vrata s kisom su rijeci prestale
Tvoj zadnji osmijeh zaklanja tama a moj u meni zapinje
Sve ono sto je bilo sve sad u nista se zatvara
Nazad krenem ne okrecem se dok se noc u jutro pretvara

Daleka Obala

[1375]