Kad je zovem telefonom
sve što sjete, što me grize.
Uvijek razgovor sa Sonjom
mene tješi, daje nadu.
K'o da smo u istom gradu
Sonja shvaća moje krize.

Puni slutnje, muklim zvonom
teku sati, nose zimu.
Ali, razgovor sa Sonjom
mene štiti, mene liječi.
Uvijek njene dobre riječi
nemir s moga čela skinu.

Nalik nekom dobrom vinu,
zagrljeni tihom tugom
shvaćamo se na daljinu
upućeni jedno drugom.
Nije sestra, nije mati
živi svoje, nema mnogo
ali vjeru uvijek vrati
kad je zovem telefonom.

Kad ne vladam svojom voljom
kad se šutnja, šutnjom plaća
tad je zovem i sa Sonjom
pun sam riječi koje snaže
Sonja uvijek pravu kaže
Sonja uvijek mene shvaća.
Oliver Dragojević

[1346]