Dižemo silne zidove svojih ego tripova
A iza njih smo usamljene skitnice
Najgore je kad desi se da u trenu nestane
Ono što gradili smo sad je prazan hram

Kako se lako odreći jedni drugoga
Sve svete stvari danas ništa ne znače
Negdje u tami prkosi pravednik koji doziva
Vjetar što utjehom će izbrisati bol

Pusti nek misle što hoće

Opet prkosim u tami ovog puta nema vraćanja
Ja sam pravednik ovo su nepravedna sjećanja
Pamtim sreću koja traje duplo manje
Malo procvjeta pa se pretvori u sranje

I kad postanem princ drugi dan sam opet žaba
Umoran i nemoćan k'o neka stara baba
Sve je usporeno opet osjećam se grogi
Sve što boli u trbuhu mi se se zdrobi

Odbijam bit provociran, odbijam bit iznerviran
Odbijam bit drogiran, pijan, izoliran

Zašto više nismo ljudi dobre volje
Zašto naše nevalja a tuđe je bolje
Zašto sve što raste mi režemo u korijenu
Zašto nepromjenjivi obećavaju promjenu
A svijet je nekad lijep kada gledam ga takvog
Na njemu nema dosta hrane al'

Ima metak za svakog

Zašto dižu se zidovi stvoreni iz boli
I tko su svi ti umjetni idoli
Govore sorry kad za milost se moli
A reklame im govore kako se živi i voli

Zato opet opet idem nazad
Duboko ispod, dublje nego ikad
Gdje visoko je pod i bit će mi dobro
Sve nevažno proć će
A do tada puštam ih nek misle šta hoće
Adastra

[1599]