Netko kamen / sivi kamen /
pod kameno tijelo /liticama ispleteno,
/ za stolac ti dade.
/Na Neretvu i drugdje /
ti se šutljiva / nasloni i okameni.

I
zagazi u vječnost
kamen s kamenom
ispod ruke,
lica sunčana
i vedra.
I onda tu
iz kamena
dahnu jugo,
puhnu bura,
otvori se more
za moje lađe,
za moja jedra.

2.
Jest
i tad je vina bilo
i tad se gangalo,
vazda čekalo
i snilo.
Ambari prazni,
gola brda,
pašnjaci škrti
bez stada
bez krda,
štitovi kameni
kamenog svijeta:
gramzljivost
tlačitelja tvojih
jedina osveta.

3.
Jer
jedino kad
nisi imala ništa,
ništa ti uzimali nisu!

4.
Ipak
omladiće se mnogi
na tvom panju,
isprepletu topla srca
na tvom trsu.
Zamirišu nam tijela
metvicom, duhanom,
pod loznicom
ožive nam sijela
sjenovitom mjesečinom,
zacijeljenim žuljim
na žuljavom dlanu,
pogačom i lukom,
bolima kad stanu.

5.

A
za drage nam daleko
zaliju se molitve i žudnje,
bukarama nazdravice
sa sinije, sa stola.
Orose se
i zasjaju oči
kao rosnog jutra
tek ubrana
crna prošip
iz starog krtola.

6.
Gle,
ti se ne daš
ni zemlji, ni nebu,
jer kamen ne preda
ni pred carem,
ni pred topom.
Prkosit ćeš svakom,
prezreti ćeš oba!
A, ako ikad umreš,
rodit ćeš se sretna,
prijeći u meteor,
letjet' vječno
iznad groba.

7.
Ma
neće biti
i nije mirna,
ali jest
kao janje zalegla
Hercegovina.
Hercegorčina
Ispod Ivana!
Fra Šito Ćorić

[1242]